Staklo koje se koristi u proizvodnji staklenih vlakana razlikuje se od stakla koje se koristi u drugim staklenim proizvodima. Staklene komponente komercijalizovanih vlakana na međunarodnom nivou su silicijum dioksid, aluminijum oksid, kalcijum oksid, bor oksid, magnezijum oksid, natrijum oksid, itd. Prema sadržaju alkalija u staklu, može se podeliti na staklena vlakna bez alkalija (natrijum oksid 0% do 2%, aluminoborosilikatno staklo), srednjealkalna staklena vlakna (natrijum oksid 8% do 12%, natrijum-kalc silikatno staklo sa ili bez bora) i visokoalkalna staklena vlakna (natrijum oksid 13% ili više, natrijum-kalc silikatno staklo) .
1. E-staklo, poznato i kao staklo bez alkalija, je borosilikatno staklo. To je najčešće korištena staklena komponenta za staklena vlakna. Ima dobru električnu izolaciju i mehanička svojstva. Široko se koristi u proizvodnji staklenih vlakana za električnu izolaciju, a također se široko koristi u proizvodnji staklenih vlakana za FRP. Nedostatak mu je što ga neorganske kiseline lako korodiraju, pa nije pogodan za upotrebu u kiselim sredinama.
2. C-staklo se takođe naziva srednje-alkalno staklo. Njegove karakteristike su da je njegova hemijska otpornost, posebno otpornost na kiseline, bolja od otpornosti stakla bez alkalija, ali su mu električna svojstva loša i mehanička čvrstoća je 10% do 20% niža od staklenih vlakana bez alkalija. Obično strana srednjealkalna staklena vlakna sadrže određenu količinu bor trioksida, dok srednjealkalna staklena vlakna moje zemlje uopće ne sadrže bor. U stranim zemljama srednjealkalna staklena vlakna se koriste samo za proizvodnju proizvoda od staklenih vlakana otpornih na koroziju, kao što je površinski filc od staklenih vlakana, a koristi se i za ojačavanje asfaltnih krovnih materijala. Međutim, u mojoj zemlji srednjealkalna staklena vlakna čine više od polovine (60%) proizvodnje staklenih vlakana i široko se koriste u ojačanju FRP-a i proizvodnji filterskih tkanina, tkanina za omotavanje itd. Zato što je njihova cijena niža od staklenih vlakana bez alkalija, ima jaku konkurentnost.
3. Staklena vlakna visoke čvrstoće karakteriziraju visoka čvrstoća i visoki modul. Zatezna čvrstoća jednog vlakna je 2800 MPa, što je oko 25% više od staklenih vlakana bez alkalija. Njegov modul elastičnosti je 86000MPa, što je više od modula E-staklenih vlakana. FRP proizvodi napravljeni od njih najčešće se koriste u vojnoj, svemirskoj, neprobojnoj oklopi i sportskoj opremi. Međutim, zbog visoke cijene nisu našle široku primjenu u civilnoj primjeni, a svjetska proizvodnja je samo nekoliko hiljada tona.
4. AR staklena vlakna, poznata i kao staklena vlakna otporna na alkalije, uglavnom su razvijena za jačanje cementa.
5. Staklo, poznato i kao visokoalkalno staklo, je tipično natrijum silikatno staklo. Zbog svoje slabe vodootpornosti rijetko se koristi u proizvodnji staklenih vlakana.
6. E-CR staklo je poboljšano bezalkalno staklo bez bora koje se koristi za proizvodnju staklenih vlakana sa dobrom otpornošću na kiseline i vodu. Njegova otpornost na vodu je 7 do 8 puta bolja od staklenih vlakana bez alkalija, a otpornost na kiseline je mnogo bolja od srednje alkalnih staklenih vlakana. To je nova sorta razvijena posebno za podzemne cjevovode, rezervoare za skladištenje itd.
7. D staklo, poznato i kao staklo sa niskim dielektričnim dielektričnim staklom, koristi se za proizvodnju staklenih vlakana sa niskim dielektrikom sa dobrom dielektričnom čvrstoćom.
Pored navedenih komponenti od staklenih vlakana, posljednjih godina pojavila su se nova staklena vlakna bez alkalija. Potpuno je bez bora, čime se smanjuje zagađenje životne sredine, ali njegova električna izolacija i mehanička svojstva su slične onima kod tradicionalnog E stakla. Postoji i vrsta staklenih vlakana sa dvostrukim staklenim komponentama, koja se koriste u proizvodnji staklene vune i za koje se kaže da imaju potencijal kao materijal ojačan staklenim vlaknima. Osim toga, postoji staklena vlakna bez fluora, koja su poboljšana staklena vlakna bez alkalija razvijena za zahtjeve zaštite okoliša.